upstairs at ban's

Trimiod je izmišljeno ime

14.01.2007.

Ili se nosi s tim ili se nosi

Želje i zagrade

Stari Rimljani i novi houllebecqovski seksualni turisti  pjevaju istu pjesmu. Ja, ja, ja. Kako je to zatvoreno i tužno.

    Trošim to svoje jadno vrijeme da napravim još gore nevrijeme, rekao bi pjesnik. A zapravo je stvar u željama. Nije čudno što su se od Bude, a vjerojatno i ranije, naovamo, javljali neki koji su željeli da nemaju želja. Ljudskom srcu uvijek nešto treba. Trebanje. Stalno stanje. Kakav je tek problem željeti nešto a ne znati što. Budi pristojan. Odustani od svojih želja. To sam često ja. Ne smijem željeti da me nema jer to je nepristojno prema onima kojima je stalo do mene, a takvih će uvijek biti koliko god mene boljelo što je netko odlučio šutjeti o tome i prestati živjeti u bajci. Slobodan pad u zagrljaj ne voli baš svatko. Lakše je na druge gledati kao na hardver. New hardware found. Install. Use. Remove. Božićno je vrijeme, počasti se novim komadom s još manje memorije. S još jednostavnijim komandama. Sreća je na stranicama svakog broja Glorije. Product placement. Tko još gleda u daljinu londonskog kišnog poslijepodneva kad tamo ionako ničeg nema a ja sam sve? Kako biti dobar? Teta depresija dolazi često a prati je fenomen zubobolje. Čim prestane provjeravam šta je s njom. Svemu dobrom jednom mora doći kraj. Bestraga. Sreća je kao dim cigarete. Ispuni te cijelog, ali ju jednostavno moraš pustiti i povući novi dim nadajući se da je još bolji. Otvoriti novu kutiju. Zapaliti novu. Razboliti se od nje i bez nje. Umrijeti svejedno.

Sramota

    Ja sam ok, ti si ok, naslov je jedne knjige popularne psihologije. Nisam čitao knjigu i ne mogu je kritizirati, no njen mi se naslov cini odličnim i ilustrativnim opisom današnje sekularne ideologije, libertinske i osloboditeljske, tako ljudske a tako licemjerne. Zapravo, radi se o mentalitetu s pretenzijom priječi u ideološke vode. Ili tako ili nikako. Ili si cool ili se goni. Die and let live!
    Pa dobro u čemu je problem? Šta fali ako je čovjek kul? Ako mu je sve ok? Ako mu anything goes? Prijedjimo na konkretan primjer. Čovjeka je ostavila žena. Ili, da ne upadnemo u nemile rod-spol zamke, osoba je ostavila drugu osobu. Ta se osoba, ostavljeni čovjek, sada loše osjeća i nije mu do ničeg. Koliko mu vremena drustvo daje za to? Tjedan dana? Mjesec? Godinu u najboljem slučaju. I to je to. Vrijeme je da se krene. U tome, na kraju krajeva ničeg loseg nema. Ni u želji da čovjeku pomognemo da prebrodi niti u bacanju pogleda na budućnost gdje je ionako sve. Običaji u društvu se mijenjaju. Običaj koji je, nakon osobne i/ili obiteljske nesreće tražio da dotični kojemu se nesreća dogodila provede odrijedjeno vrijeme u tugovanju - često i doslovno obilježen izvanjskim znakom poput crne odjeće - povukao se pred običajem da se emocionalno unesrečenog tjera pod svaku cijenu da sve zaboravi i krene dalje. Tugovanje je sramotna, prezrena rabota. Treba pod hitno naći nekog novog. I opet ničeg lošeg u takovim željama. No uočavamo li problem u fundiranju međuljudskih veza, odnosa? Ima li u tom neumornom presingu da se krene dalje nekakvog postvarivanja osoba, frommovske sebičnosti zaljubljenoga? S jedne strane vršimo pritisak sami na sebe da svoje romantične veze prikazujemo ultimativnima a s druge strane ih neumorno trivijaliziramo okrečući se od osobe drugoj osobi kao da se radi o modelima mobitela. Nothing lasts forever postaje nas životni moto koji je zgodno primijeniti istog trena čim nesto krene po zlu. Stare su pravne prakse dozvoljavale mužu da otjera ženu ako bi joj često zagarao ručak. Horror show. Stari Rimljani i novi houllebecqovski seksualni turisti  pjevaju istu pjesmu. Ja, ja, ja. Kako je to zatvoreno i tužno.

14.01.2007.

Dobra ponavljanja

Želja i strah

Možemo se učlaniti u klub boraca, možemo u kokainskim noćima krasti satelitske antene ili zaplesati pakleni swing.
   
    Ponavljanje je stvar o kojoj definitivno treba raspraviti. Mi se bojimo i želimo ponavljanja. Bojimo se zapravo rutine jer će ona ubiti svaku živost osim ako ponovljeno ne pretvorimo u ritual. Ritual pijenja kave recimo. Njega se ne bojimo jer njegovim ritualiziranjem i klišeiziranjem ne gubimo doticaj sa stvarnočću. Ne moramo tražiti originalni način pijenja kave a opet se nećemo osjećati loše zbog toga. Neće nam se činiti da nam stvarnost ispijanja kave izmiče pod nogama. Kava je jednako stvarna, ukusna. Dovoljno je koji puta samo promijeniti vrstu, brend, i sve je ok. Želja ponavljanja. Kava ovdje nije dobar primjer jer navodno stvara ovisnost. Ovisnost ne doprinosi osobnom pečatu radnje o kojoj smo ovisni i kao da ima neke veze s mehanikom i automatizmom a to ne volimo. Iako more stvari radimo automatski - dišemo naprimjer - i da nije tako mogli bi i umrijeti. No što je više automatizma kao da je manje užitka, a mi ne želimo ponavljanje samo radi ponavljanja. Želimo ponavljati nešto što je dobro. Dobru kavu, druženja, glazbu, odnose...  

Slučaj

    Mladi autor jednog objavljenog romana pred praznim listom tekstprocesora - a to su  virtualno tone zastrašujuće  praznog bijelog papira - želi ponavljanje. Sve ono uzbuđenje dog je pisao, 'aha efekt' dok je prepravljao, tremu dok je gledao svoje ime otisnuto na hrptu knjige. A kako ponoviti? Da nije možda već sve rekao? Strah je neizbježan. Sakrosantknost njegova stvaralaštva kao da će biti narušena repeticijom a autorstvo zamijeniti klišejem. A što je klišej nego utabani put. Istovremeno topao zbog poznatosti i prezren zbog nedostatka tajni. Treba znači ponavljati samo stvaralaštvo a ne i 'ono nešto' zbog čega se roman i čita a koje, ako se ponavlja više i nije nešto. Ako ne bude ponavljao prvo bit će kao da ga nema i scena će ga zaboraviti jer u prave antologije se ulazi posthumno. Ako bude ponavljao ono drugo past će u žanr a to se danas slabo čita. Gdje su Šejn, Lun i Lesli Elridž? Zameo ih vjetar.


Shaviro i Rahimovski
   
   
Usud ponavljanja je realnost samo takva. Svaki dan se ponavljamo i manje više, osim ako ne radimo s otpremnicama ili slično, ne znamo koji je datum. Ali smo sigurni da je sve u redu. Živimo s one strane kineske kletve i može nas biti baš briga. I čini se da neke stvari lijepo voze na autopilotu. Iz psihologije smo učili da se kompleksnije vještine načelno ne smatraju svladanima ukoliko nismo dostigli nivo automatizacije. Hodanje, vožnja bicikla, auta, pisanje na tipkovnici... A odnos? Ono, žena i muškarac. Aki pjeva i nije se prvi sjetio 'nemoj da nam ljubav bude navika'. Što fali navici? Jedan kolumnist dnevnih novina koji se dotakao slične teme opisao je slučaj starca s kojim je pričao nakon smrti čovjekove žene. "Umrla mi je baka, a baš sam se bio lijepo na nju navikao". Naizgled, ova se rečenica suprotstavlja citiranom stihu. No ipak, ima li ičeg ljepšeg nego znati da se poslije napornog dana vraćamo osobi na koju smo se navikli, koja nas neće iznevjeriti? Ako u životu ne ponavljamo dobre stvari ne valja jer samo ponavljanjem stječemo sigurnost i ekvilibrij. Ako dobre stvari ponavljamo nekakav nas urođeni psihološki mehanizan navodi ka automatici. A čini se da nas taj naš unutrašnji autopilot ne može dobro voziti na svim relacijama. Rješenja mogu biti različita. Možemo se učlaniti u klub boraca, možemo u kokainskim noćima krasti satelitske antene ili zaplesati pakleni swing. Izgleda da par stvari u svemu tome valja imati na umu. Želim li da mi se ponavljaju dobre stvari neće valjati ako ovu dobrotu shvaćam u sebičnom smislu. Šest dana muke i sedmi dosade. Tako je tata pesimizma u filozofiji opisao naš radni tjedan. Alkoholizam ili moralna dekadencija plod su čovjekove dobre želje da probije taj obruč svakodnevnog pakla ponavljanjem dobra sebi. Dobra cuga, dobra žena... sve to dobro naglo dođe na reviziju ako se u cugi ne nađe mjera a žena tuđa - djeca plaču, posao trpi i tako dalje... Čini se da nam je usud i ponavljanje naše dobrote sa svim njenim implikacijama - dobar radnik, dobar muž, dobar čojek ... kako to jednostavno reče naslov jednog dobrog šund Laso romana: Budi dobar kauboju!
<< 01/2007 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
1411

Powered by Blogger.ba